U Polimskom muzeju u Beranama održano je autorsko veče Todora Živaljevića Veličkog sa posebnim osvrt na njegov najnoviji roman „Piča o Simoni”. U uvodnim napomenama moderator večeri profesor Mijodrag Mijo Bošković je naglasio da je Živaljevićevo književno stvralaštvo dobrim dijelom vezano za njegov zavičaj odnosno za Metohiju i selo Veliku smještenu u jugoistočnom dijelu Crne Gore, na obroncima planine Čakor. On je kazao da Živaljević u svojim djelima podsjeća na sve nesreće veličke, na pogrome, paljevine i klanja.
- Todor u svojim knjigama upire prst na vinovnike naših nesreća. Na do juče jednorodnu braću koja su bila zaumila da krvlju bratskom dokazuju i pokazuju pripadnost novoj vjeri u koju su zagazili – istako je Bošković.
On je ustvrdio da je Živaljević nedavno, romanom „Priča o Simoni”, čitalačku publiku obradovao izuzetno vrijednom knjigom, neobičnom po strukturi, a proročanski jakom po porukama i savjetima.
- Umjetnička intima Todora Živaljevića Veličkog već odavno nije lična, njegove nesanice i snohvatice su već odavno i naše i on nas, manirom izuzetno vještog pripovjedača, neosjetno uvodi u svoje nemire, drhtaje, dileme i ozarenja. Bez obzira na sumornu i tešku temu propadanja i nestajanja koja dominira Živaljevićevom upoređivanju prošlostii sadašnjosti, ostaje glas,ostaje svjedok, ostaje priča koja svjedoči o istini. U ovom slučaju o istini sela Velike i njenog nedužnog stanovništva koga je i neki zli usud prije mnogo vjekova razapeo na krst stradanja u podčakorskim vrletima, koje su branile i čuvale nemanjićko Gornje Polimlje – naglasi je Bošković.
Čitajući odlomke iz svojih knjiga, Živaljević je kazao da istoričari hladno i tmurno konstatuju da je selo Velika, to pravoslavno ostrvo u osmanlijskom okruženju, vjekovima pljačkano i spaljivano, klano i zatirano, kako od dalekih vojski tako i od susjeda. Naglasio je da je njegov pripovijedački mozaik, knjiga „Priča o Simoni” posvećena upravo žrtvama veličkog i gornjoržaničkog pokolja, na dan Svetih mučenika Kirika i Julite, 28 jula 1944. godne, kao i žrtvama NATO bimbardovanja Murine 30. aprila 1999. godine.
- O veličkom pokolju se dugo ćutalo. Taj stravični dogođaj su, između ostalih, prećutkivali i istoričari. Sve to je zaintrigiralo junakinju „Priče o Simoni” koja je, u potrazi za istinom, uvidjela koliko je nemoćna pred bićem zla. Ona konstatuje da za ovdašnje samoprehvaljivane istoričare ne postoji plemeniti naum otkrivanja istine. Ona na kraju ne shvata šta je pravo lice stvari, a šta naličje. Zato je, poslije svega, izgubivši povjerenje u ljude, napustila studije savrenene istorije na Bečkom univerzitetu – naglasio je Živaljević prepičavajući djelove svog najnovijeg romana.
On je, upozoravajući da i sadašnja vremena nijesu lišena podjela koja vode do zlih ishodišta, slikovito predočio zapažanja o svom narodu razapetom između dobra i zla.
- Kad nije bilo neprijatelja okretali bi se protiv svojih. Prežali priliku da u ljutim nezborima i međusobicama, ni oko čega, jedni drugima dođu glave. Dužni svakojakoj napasti, a ponajviše svojoj potkupljivoj naravi. I pismom razdvojeni na latinaše i ćirilaše. Jedno biće, a u njemu sve tako sukobljeno i podijeljeno do krvi. I tako, ničiji i svačiji – zaključio je Živaljević svoju besjedu.
D.J.